The living end

Ako u prirodi ne postoje dvije jednake stvari, bića, ako je svaki čovjek drugačiji. zašto se onda bojimo pokazati da smo drugačiji, ako smo ovako i onako svi različiti!
Svaki čovjek ima svoje viđenje, stav, između ostalog na zemlji jedno te isti problem je drugačiji jer ovisi koja ga osoba proživljava i na koji način ga doživljava te kako se s njim nosi i na kraju kako ga rješava. E pa onda zašto različitosti nisu prihvaćene i zašto ljudi ne mogu biti svoji. Zato što su različitosti osuđivane, zbog iskazane različitosti u krajnjem slučaju te proglase ludim. Zatim uđeš u ludnicu i osjećaš dovoljno veliku slobodu da budeš onakav kakav jesi,bez maske, jer si u ludnici pa je takvo što prihvatljivo. Izađeš iz ludnice jer si "izlječen", ali si i vani možeš dopustiti pokoji izljev "ludosti" jer će te i ovako i onako svi smatrati ludim pa je to uredu. Dakle svi trebamo završiti u ludnici kako bi nas ljudi prihvaćali onakvima kakvi jesmo!!!

Život od tebe napravi zvijer, a da toga nisi ni svjestan. Pomiren sa stvarnošću i rutinom hodaš dalje ka svom cilju. Na kraju postaješ ono protiv čega si se cijelo vrijeme bori. Poprimaš osobine čovjeka koji ti se nekada najviše gadio. Shvatiš da smo svi isti i da se nema potrebe isticati. Zaboravljaš svoje ideale i stavove. Kažeš i bolje je tako jer si se kao prilagodio, a nisi- nego si odustao. Pustio si da te drugi gaze, pa si na kraju sam sebe ponajviše zgazio. Neko vrijeme te je to smetalo i bio si svega svjestan, a sada si prihvatio tu činjenicu i smatraš da je to tako moralo biti,misliš kako ne možeš učiniti ništa i bilo bi bez korisno glumiti Don Quijota i boriti se protiv vjetrenjača.

Dosta je toga nerečeno, jelda, a ponekad stvarno neznaš o čemu da pričaš, onako samo šutiš i slušaš, a toliko je tema, ponekad toliko osječaja. Onda to staviš na hrpu, pa pocnes slagat po fajlovima, svaki osjecaj u svoj dokument, svaka tema na svoje mjesto.

Ljepota, ljepota je u očima gledaoca. Neki kažu i prolazna, sumnjam. Ljepota je ono što nemožeš vidjeti izvana, ljepota je ono što ne vidiš na prvi pogled, ljepota nije površna i definitivno ju nemožemo kupit, al možemo kupit privid ljepote.

Znam sve je tako opčenito, možda zato što nemam volje za subjektivnost i ne opčenitost.

Znali smo sanjat o tome kako cemo postat glumice, dijevojke sa španjolskog trga i onda malo narasteš i dobiš pljusku realnosti, ograničiš samog sebe ,da. Kad si manji neznaš za ograničenja, misliš ako zavežeš dovoljno balona oko ruke da možeš lebdjeti i da od gore možes viditi sve. A predivno rozo nebo samo je dio tvog nevinog, djecijeg dana.

Umjetnost, umjetnost je živjeti kao umjetnik. Što god to značilo sviđa mi se. Moža doista vidim ono čega nema, ono nešto! A inspiracija je posvuda, samo ograničeni nisu inspirirani.

Dijete, da želim biti dijete !! Živjeti u neredu neralnih želja i neizmjerne sreće! Želim živjeti u predivnom neredu, samo mom!

Za šta da se borim?
Najgore je kad nemam vise sta rec kada smo sve vec potrosili, svu ljubav i mrznju i suze i smijeh.Nemamo iste ciljeve.
Hej znam da to i nije najbolje za nas ali ti se vise ne trudis zasto da ja trosim vrijeme.

Sretna sam jer imam ono sto sam oduvjek zeljela. Neovisnost, slobodu, ponekad posustanem i gledam u pod,al to je normalno. Jos uvjek znam da mogu pobjeci od stvarnosti samo sto ti neces sudjelovati u bijegu.

Osvrcem se i gledam iza sa osmjehom i mislim o tome kako je lijepo pricat bilo, sanjarit o koje cemu. Osmijeh iskren sa suzama u ocima. Ne brini se, jos uvjek te volim, al ne onako kako sam znala voljeti.

Doista je potrebno malo, jako malo da budem sretna.
Bila sam klinka, imala sam svega sedam godina. Odlučila sam otići u muzičku školu. Željela sam svirati klavir, ali ta grupa je bila popunjena. Pogledom sam kružila prostorijom i vidla sam jedan instrumen zanimljivog oblika. Pokazala sam prstom prema njemu i nevino i dječije rekla- Ja bi svirala ono tamo. Na što su se oni podsmjehnuli i rekli- Misliš na violončelo. Odgovorila sam- Da to. Oni su rekli- Dobro može, bit ćeš kod profesorice Ruže Santo.
Prvi sat instrumenta primila sam vilončelo u ruke. Osječala sam se važno, sretno, osječala sam se sjedinjeno s tim instrumentom. Nakon pola godine svladala sam osnove sviranja. Poslije toga sam mogla svirati ozbiljne i naizgled teške kompozicije. Bilo..bilo je čarobno.. I samo moje. Gudalom prelazeći po žicama tog predivnog isntrumenta mogla sam stvoriti melodije koje bi plesale zrakom, a ja bi se u tom trenutku osjećala kao najposebnije biće na kugli Zemaljskoj.
Ljena kakva i jesam nakon 5 godinja sviranja odustala sam od violončela. Godinu dana sam samu sebe nagovarala da vratim instrument glazbenoj školi. Bilo je teško odvojiti se od njega iako mi je tada bilo užasno teško nagovoriti samu sebe da vježbam sat vremena na dan. Sa suzama u očima i s knedlom u grlu vratila sam violončelo profesorici.
Danas sam šetala gradom i čula predivnu melodiju. Što sam se više približavala melodija bi se čula sve glasnije i ljepše. Sjela sam na klupice kod cvjetnog trga i uživala u muzici. Pogledala sam Luciju i rekla joj- Nisi ovo trebala ucinit. Pogledala sam čovijeka koj je svrio violočelo i suze su ponovno navrle na oči. Lucija me gledala s velikom tugom i sjetom i onako tiha i potištena rekla- Oprosti.
Osječaj kao da ste ti i muzika jedno je naposebniji osječaj na svijetu. Ti, ti svojim rukama stvaraš ton, ton po ton i kompozicija. Najkompliciranija kompozicija koja ,kada je svriaš s dušom, se može činiti kao kada sviraš Bratec Martin ili tako nešto. Žalim što sam odustala i žalim po prvi put u životu što nisam slušala druge, nego sebe(po običaju).

Izašao je iz stana. Bio je prelijep dan i nije bilo previse vruce, što je jako dobro jer nikada nije volio onu vručinu kada nemoze disati od sunca. Volio je ramisljati. Sjeo je na klupu, uzeo zadnju cigaretu u kutiji na kojoj je pisalo velikim slovima Ronhil, zapalio ju je svojim žutim upaljacem, uvukao dim i zatim se zagledao u oblake. Vidio je razne oblike, nasmijao se oblacima. Pored njega stajala je predivna fontana, koja je imala onaj ženski kip koji dolazi iz zida i iz njezinih ustiju protjece voda u jedan veliki bazen od kamena. Zagledao se u vodu na trenutak, uvjek bi ga ona smirivala. Rukama je opipivao đepove hlača nebi li nasao neku kovanicu, a kada ju je nasao cvrsto ju je stisnuo i bacio u fontanu... Bacivši je, gledao je kako ona tone, polako... Sada je vec uvlacio zadnji dim, zatim je bacio cigaretu, promrsio kosu i nastavio dalje hodati, polako je nestajao u daljini.
Poslije je dosla ona.... Htjela je samo nestati, htijela je... Slusala je glazbu, predivna melodija koja joj para srce. Trepnula je, istog trenutka iz njezinih predivnih ociju potjece tekucina... Suza koja joj je padala niz lice dosla je do njenog vrata, te ju je dijevojka isti tren obrisala. Vidjela je oblake, njoj nisu bili ljepi, zeljela je sunce, sunce tako jako da nemozes disati od njega. Vidjela je vodu, zeljela ju je dodirnuti, zeljela je uci u nju... To je i napravila. Polako je rukama dodirivala vodu koja i nije bila pretjerano čista. Odjednom ju je nesto povuklo za dno.... Dno bez dna. Ona je padala, gusila se u vodi, nije mogla izaci, vriskala je ali je nitko nije cuo, nitko je nije mogao cuti.... Ali na povrsini voda je bila mirna, nijedan mjehuric nije doprio do nje. Nestajala je,zauvjek,polako...

Razmišljala sam o knjizi koju držim u ruci dok se vozim tramvajem. Ovaj put bilo je nešto drugačije. Osjčala sam da pripadam jednoj od onih američkih djevojaka koji imaju onaj samouvjeren, djevojački pogled na svijet. Pogled koji govori sve, a opet ništa. Razmišljala sam kako se moram samouvjereno spustiti na sigurno tlo zagrebačkog trga dok silazam iz tramvaja. Možda me i ostali tako vide(pomislila sam). Imala sam smješak koji kao da govori da znam sve tajne ovog svijeta, kao da mi se svi dive dok prolazim tim zmazanim tlom. Lako je razmišljati okružen ljudima, stvarima i još dok slušaš rozi iPod(trebam li zatražiti nešto više) Sjela sam na hladan mramor iz kojeg u sredini ˝raste˝ svijetiljka koja mi je predivno osvjetljavala stranicu broj petnaest. Pocinjem čitati: I tako sam vam ja postala Marisol Guzman, portorikanska Jenki Kubanka iz Cambridgea u Massachusettsu- bogata, razmažena lezbijka iz privatne škole za nadarenu djecu, djevica i spisateljica u potrazi za ljubavlju.
Predivno nije li... Naravno dječak koji je glavni lik se zaljubi u lezbijku i na kraju... ona odlazi u New Yourk studirati,a on ostaje... Njih razvdvaja samo kojih tristotinjak kilometara i činjenica da je ona lezba.
U tom trenu zapuše vjetar i okrene mi stranice nenormalnom brzinom, a pošto sam bila suviše ljena traziti stranicu na kojoj sam stala, zatvorila sam knjigu i tražila bilo koju stvar koja bi me mogla potaknuti na razmisljanje. Zagledala sam se u cipele jedne djevojčice koje su imale male roze perlice i bijele žnirance, mislim da su bile zadnja moda u djecijem svijetu. Zatim, drugi diječak koji je plakao jer mu tata nije dao čokolade. Skupina tinejđera koja je stajala u krugu i pricali su nešto o nekoj curi koja ima previsoke ciljeve i ismijavali su njezin nacin oblacenja. Žena na telefonu koja se derala da je cijeli trg čuje. Dvoje muškaraca koja su zajedno čitali Sn i zabrinutim pogledom prelazili stranicu za stranicom.
Tramvaj je stigao. Plava šestica s predivnim novim sjedalima. Plava šestica prepuna ljudi. Izašla sam na Britancu. Isti tren je počela padati kiša, a ja sam baš taj dan odlučila ne nosti torbu jer sam rekla samoj sebi da mi netreba nepotreban teret, te da cu knjigu ko zadnji frik nosit u ruci.
Našla sam savršeni zaklon. Sjela sam na klupicu oko mene se čula kiša koja je oprala zmazane ulice, otvorila sam polu suhe stranice i pocela čičati ljubavnu priču koja nema sretan završetak.

Sanjam kako mogu plivati zrakom bas kao da sam u vodi, snovi... snovi

16 godina a tolko toga sam prosla- putovanja, razne faze, padovi, usponi, sprovodi, rođenja, zaljubljenosti, ljubav... Ah ljubav... škola, sters... previše toga.... Govno ni nezna sta je ostavio iza sebe, u sto sam izrasla bez njega.


Jedva cekam rjesit se ove glupe matematike.


Nikad nije jedan covjek kriv, nemoze u vezi dvoje ljudi jedan covjek bit kriv to je jednostavno nemoguce. Nemozes ni krivit samog sebe. Nego jdenostavno zenski rod nikad nece priznat krivicu jer ce one trpjet dok ti ne kazes sad je gotvo i onda ce svu krivicu prenjet na tebe jer si ti prekinuo... Tak da Ivane nisi kriv... oboje ste podjednako...

I Jana ti si podjednako kriva kao i on kaj te on zbario nije on vise kriv... To kaj je musko ne znaci da je on kriv vise. Zamisli da ti imas decka, on je slobodan i ti nejga baris i on tebi dopusti... Ko je tu vise kriv.. I opet bi bilo da je on jer je on to dopustio.... Nije bitno ko je kriv ko nije... Zasto uopce to gledat tak. Ti si kriv bla bla bla ko da je bitno...

Cijelo vrijeme trazimo opravdanja za svoje pogreske, stalno ih smanjujemo i rjetko tko kaze- ja sam kriv
Uvjek kazu- ja sam kriv ali on ili ona je....bla bla bla

Muskarci su zrtve ponekad vece od zena samo sto se to zaboravlja.... I on ima osjecaje i nije mu uvjek super i nije mu uvjek sve zabavno.... samo sto ponekad nekima treba vremena da shvate

Meni nije jasno ZAAAAAAAAAAAASTO SU LJUDI GLUPIIIIII.. meni to nikad nece bit jasno cek kaj su neki ljudi sljepi il koji fak, ne trude se dovoljno, izgubili su snage il koji fak.... pa dajte ljudi aaaaaaaaaaaaaaaaaaa

Onak ih gledas s gađenjem jer su... isti kakav si i ti ponekad.... To frustrira jer si i ti dio ljudskog roda. Ujutro se dignes, ides na bus/tramvaj, kasnis, na povratku doma stoiš i oni misle da si bezbrizan jer si jos mlad i buntovan, uf koliko misle da si buntovan i glup..., zatim dodes na internet i tako si tamo po neznam kolko sati, i odes spavat.. Bas kao i svi ljudi..... Jedino sto je dugacije je mozak..

Da... Nisam upala.... Prva reakcija je bila ravnodusnost, zatim plač, onda razbijanje kosa za smece( povrijedih si palac nožni), onda malo zurenja u sunce, sjedenja na klupici na cvjetnom,lucijina zamolba- apolonija samo se nemoj ubit, skupljena snaga za dic se i otic ponovno na mjesto di su ti se svi snovi srusili, pocetak histericnog smjeha, opet ravnodusnost uz smjeh i onda sam poludila i pocela pjevat pjesmice tipa- ovo mi je skola i drugi puta cu pametnije, ili ju ar maj sanšajn maj onli sanšajn, jelo u mekdonalcu, dolazak doma i slusanje metala....

Upala sam na odjel metala... E drugi puta cu drugacije, odradit cu ovo kak spada, zavrsit cu sve 3 godine i necu si nikad u zivotu ovaj jebeni osjecaj vise dopustit.. Kad te nejde onda te nejde.... Fotkat cu i dalje, trudit cu se i dalje kao da i idem na foto odjel, jedino sto necu znat je razvit sama sebi fotke... Al moje razocarenje je duboko ko najdublja jama ne svijetu.. i jbg.... Da su ocjene bile bolje... Da Apolonija nije bila ljeno djete.... Da sam bar glupa pa da znam da ono nemrem jer me priroda takva napravila, al ne....

I jos popravni matematika-.- ....

Zapravo nemožeš zamislit da živiš u filmu i da te svi gledaju kao da ti je život jedna velika pozornica i nemožeš gledat seriju po stoti put, ali nikad neces bit u seriji, nikad neces moc imat svog vlastitog Adama ili biti Joan jer jednostavno to nisi ti... Gledajuci te serije na youtubu po četvrti put shvatila sam da me ubija... i da vec jesam na svoj nacin Joan i da imam vlastitog Adama... Kad to shvatiš možes prestat gledat serije iz želje da budes netko tko nisi.... Poslije govoriš da neznas sto si, kako bih mogla znati ako ti je uzor žena iz serije. Uopče ne pricam o jani ne pricam o nikome osim o sebi..

I zapravo me birga sto ljudi misle o mene jer mi fakat nije do dokazivanja tko sam zapravo jer ak se oni ne trude zasto bi ja trebala.. Komplicirana sam i tesko me za svatit i bok.... ne zelim se trudit...